UMIJEĆE ŽIVLJENJA

Sudbina je Djuri Markoviću namijenila ulogu gazde. Kao njegovom djedu i ocu. Svaka nova generacija je nasljeđivala sve ono od prethodne i još, pride, dodatno proširivala porodični kapital.

Kad se Đuro vrnuo sa visokih škola otac ga posadi u fotelju preko puta sebe i reče mu da gazda Branko ima kćer jedinicu za udaje. A posjeduje i imanje, malo veće od njihovog. Izvrsna prilika. Ćaća to izreče, potapša sina po ramenu, pa ode svojim poslom.

Nasljednik se nije dugo dvoumio. Bio se doduše zagledao u neku siroticu Maru, ali nakon kraćeg razmišljanja odluči da posluša oca. Osjećaji znaju da pomute razum, treba biti praktičan. Kad se imanja saberu neće im biti ravna nadaleko. Očeva se, takodjer, ne spori. Kakav bi on sin bio da iznevjeri glavu porodice, zaključi na kraju.

Nedugo poslije sugestije odozgo, Djuro oženi šćer gazde Branka, imanje se podupla, djeca se izradjaše i sve krenu svojim životnim tokom. Otac i punac, obojica u poodmakloj dobi, ubrzo preseliše na onaj Svijet, pa tako cijeli imetak “spade” na njega.

Ilija, sin od strica, živio je takodjer sa ženom i djecom na istom imanju. Bio je u nekom kmetovskom odnosu sa starijim rodjakom. Ovaj mu je “velikodušno” prepustio neku natrulu straćaru u zamjenu za desetosatni težački rad koji se od Ilije tražio. Neko, k’o bi gledao sa strane taj vazalski odnos, nikad ne bio pretpostavio da su oni rod rodjeni. Nije nikad sa sigurnošću utvrdjeno, ali mnogi bi se dali zakleti da je sam Djuro prozvao svog rodjenog – Ludi Ilijica.

I tako su oni živjeli ni kilometar udaljeni jedni od drugih u dva, svjetlosnim godinama, udaljena Svijeta. Djuro bi po cijele dane sjedio i dumao kako da još više proširi stečeno. Pored svih tih silnih hektara, držao je dosta do svog ugleda i činio sve da se svima dopadne. Silno je patio zbog svog niskog rasta, genetski naslijedjene gojaznosti i ne baš lijepog rasporeda crta lica. U svoj toj tihoj patnji, preokupiranošču vanjskim izgledom, izgubi i kosu u ranim tridesetim, pa ga je to dodatno razjarivalo i dizalo već povisok krvni pritisak.

U nikad završavanoj trci za dodatnim komadićem zemlje koji se može jeftino kupiti i nikako propustiti, nije primjetio kako mu djeca odrastoše, a da se čestito nije ni poigrao s njima. Svu njihovu sreću i ulogu staratelja nadoknadjivao je kupovinom skupih poklona i slanjem na visoke škole, ali i to je činjeno, više da pokaže svoj vlastiti status, a manje da uveseli sopstvenu djecu. Na kraju je shvatio da on njih zapravo ni ne poznaje.

A Ilija je s druge strane tjerao neku svoju, po Djuri, suludu i besmislenu životnu priču. Neambiciozan po prirodi, ni na kraj pameti mu nije bilo da proširuje svoj dom. Zguralo se njih četvero u dvije sobice male pozemljuše što je naspram Djurine kućerine izgledala kao kakav bolji kokošinjac.

Često bi Djuro, da odagna misli sa svih svojih poslovnih problema i briga, šetao uvečer po imanju, pa su ga noge nanosile i pokraj Ilijine kuće. Svaki put bi čuo smijeh, ciku i pjesmu. Ponekad bi Ilijica svirao tamburu, odnosno podučavao svoje potomke toj lijepoj vještini.Često bi ih zaticao na obližnjoj rijeci kako svi zajedno, cijela porodica, peca ribu. Ili se ganjaju po livadi k’o pomahnitali. Djuro bi na te prizore samo rezignirano vrtio glavom i krstio se i lijevom i desnom rukom.

U njegovoj kući se znao red. Maniri na prvom mjestu. Tišina. Nije se puno pričalo. Samo kad se za to ukazivala potreba. A ukazivala se rijetko. Zveckanje pozlaćenog escajga i nesmotreno mjaukanje njihove kućne ljubimice bivalo je jedino remećenje grobne aristokratske tišine. Pokušao je da se sjeti smijeha svoje djece. Kako se smiju? Da li je to grohot ili onaj jedva čujni kikot ? Da li su se ikad zacerekali pred njim? Ocem. Neupitnim autoritetom. Vječito ozbiljnim i mislima odsutnim kilometrima daleko. Ne podje mu za rukom. Šta vole ta djeca? Šta ne vole? Kad prije proletiše te godine?

Nije ni sa ženom bilo bolje. Nedorasla njegovim poslovnim ambicijama i totalnim odsustvom za bilo čim što bi ih materijalno još više učvrstilo u visokom društvu već su poodavno imali odnos kao što stariji brat ima prema mladjoj sestri. Vrijeme nježnosti je usahlo sa rodjenjem njihovog zadnjeg djeteta. Ljubav se nije upražnjavala ni planktonski, čak ni pogledima.

Naposlijetku, usljed svih tih mračnih misli i svakodnevnih stresova, Djuru strefi šlog. Jedva se izvuče. Bog ga pomilova, dade mu još jednu šansu. Ostade prikovan za krevet. Najbolji prijatelji ga obidjoše jedanput, neki i dva puta, pa prestadoše. Jedino ga ludi Ilija obilazi svakodnevno.

Djuro ga moli da mu svira na tamburi. Od kako je obolio ne podnosi tišinu. Molio je rodjaka i da mu pjeva neke stare pjesme iz djetinjstva sto je ovaj rado prihvatao.

Dragi moj Ilijica – počinjao bi Djuro – cijeli život jurim za zemljom, da proširim, da uložim, da udvostručim, raskidoh se. I na svetu nedelju zauzet. Djece ostadoh željan. Toliko sam brinuo, bojao se kakvog skandala, trača. Da me neko ne ocrni u javnosti. Drhtao sam pred svakom huljom, moralnim nakazama, da me ne olaju. Sa ženom k'o sa nekom strankinjom.

A gledam tebe, slijep kraj očiju, još te i na pravdi Boga ludim proglasih. Vidjeh samo spoljašnjost. Tvoj trošni kućerak, jednolična odijela, zakrpe na hlačama, jednostavnost i skromnost. Ne vidjeh, moj Ilija, rode moj, tvoje unutarnje bogastvo. Neizmjernu ljubav što si izgradio s djecom zajedničkim provedenim vremenom, a ne kupovinom ko na pazaru.

U čemu je tajna Ilija ? Postavi Djuro pitanje, onako više retorički, kao za sebe.

Ilija se počeša iza uha, malo se ko zakašlja, neugodno čovjeku, ne zna šta da kaže…

Rodjo moj, ipak izusti, ti si učen, sve te silne fakultete pozavršav’o, pamet pokupio. Možda je i tu problem. Treba tu svu mudrost držat’ na okupu, u jednoj glavi.

A ja sam prost čovjek – nastavi Ilija – ne petljam ti se ja brajko u nešto nepoznato, van mog domašaja. Kako će me ljudi zvati, ogovarat, opisivat, za to ne dajem ni suvu šljivu. Ove prnje na meni, nek’ su samo čiste, ko obraz i, da prostiš, guzica moja. Obrijano lice a usrate gaće, čemu to vodi? Šta će meni deset odijela, pa ne mogu ih sve odjednom navući. Šta će mi odaje i zlatne viljuške kad samo u jednoj mogu biti i samo jednu u ruci držat’.

Nekako sam s godinama, rodjo moj – ne sustaje Ilijica – naučio dokle se more, a dje treba stat’. Ono što je u meni to je moje a sve okolo što gamiže i oko opaža to nije do mene. Sve ovo izvanjsko, pokazuje rukom po Djurinoj kućerini produži niz dolinu, niz čitavo imanje, to sve bude i prodje. Nećeš u grob nosit’. Izgovori on to tako, pokri Djuru da ne nazebe, pa izadje iz kuće tiho, ne izustivši više nijedne.

Zamisli se Djuro duboko nad besjedom ludog rodjaka a još više nad protraćenim životom. Kako je ludi Ilija, nepismeni seljak, koji se potpisat’ ne zna, doslovno citirao velikog grčkog filozofa i osnivača škole stoicizma ostaće nepoznato do dana današnjeg. Čudni su putovi Gospodnji i oni koji po njima hode. Možda je u toj rečenici odgovor.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s