Napisao Predrag Matvejević

Dragi druže Tito, dva puta sam odlagao da ovo pismo napišem i uputim. Prvi put ne učinih to, u prošloj godini i krajem pretprošle, zbog teške opće situacije u našoj zemlji. A zatim naiđe Vaša bolest sa svim onim što se isplitalo oko nje, a onda, kasnije, čekah da prođe kongres, svjestan da samo Vi možete jednoj takvoj sintezi traženja novih rješenja i razračuna sa starim i preživjelim shvaćanjima dati onaj jedinstveni historijski pečat koji joj je potreban da bude i znači ono što nam je toliko važno da jeste. 

Prilikom Vaše, srećom kratkotrajne, bolesti bio sam ogorčen, osluškujući i ovdje u Zagrebu gdje živim i u Beogradu gdje često boravim kako bi Vas se na srodan način htjeli riješiti svi oni, avaj prilično brojni krugovi kojima smeta bilo jedinstvo bilo ravnopravnost naroda ove zemlje. Jer, nije tu, naravno, u pitanju samo sahranjivanje Josipa Broza, nego daleko više želja da se njegovo djelo ponizi i poništi… 

Pribojavamo se nacionalizma i rata 

Prema iskustvima koja smo odavno mogli steći, znamo koliko bi bilo naivno i utopistički misliti da zajedništvo naroda s ovog tla neće i u budućnosti nailaziti na “teškoće” i proživljavati tko zna kakve sve ne “krize”. Mi nemamo, uzevši nas u cijelosti, zajedničke historije koliko druge, homogenije zemlje da bismo lako odolijevali iskušenjima što dolaze iznutra ili izvana. 

U tome smislu, najjače i najjedinstvenije iskustvo koje smo svi zajedno proživjeli i koje našoj povezanosti daje najveći stupanj historijske homogenosti, je Narodnooslobodilački rat, Revolucija, napori obnove zemlje i teškoće njene izgradnje. Sve smo to skupa iznijeli i podijelili u zajednici, s Vama na čelu. Ne govorim ovo apologetski, druže Tito, stran mi je takav govor i mislim da nije dostojan ne sam književnika, nego bilo kojeg slobodnog čovjeka, pogotovu komuniste… 

Gore rečenim pokušavam u stvari, postaviti na pravu historijsku osnovnu sve ono što Vam kanim u nastavku saopćiti. Ja na sreću nisam ni prvi ni jedini, ni u ovoj zemlji niti izvan nje, koji misli da ste Vi stvarno čovjek koji utjelovljuje naše jedinstvo, da se Vaše djelo istinski podudara sa značenjem povijesti koja nas je sjedinila, nakon svega i svemu usprkos… 

Vama su dobro poznata i nagađanja ovakvih ili onakvih ljudi o tome “što će biti kada ode Tito”. Neću govoriti o tome! Znate li, međutim, dovoljno o brigama ljudi organski vezanih za ono čemu je cijelo Vaše djelo dalo zamaha i postojanosti? Pokušao bih iz te perspektive nešto kazati. Da se svi, na ovaj ili onaj način, pribojavamo Vašeg napuštanja političke scene, kako se to kaže – čak i oni koji to najviše žele – to također nije potrebno ponavljati. 

Vi, uostalom, itekako dobro znate kakva se sve rješenja proriču, od anarhije i rascjepa, preko sukoba nacionalizma ili bratoubilačkog rata, do vojne intervencije, domaće ili strane, povratka “čvrste ruke”, ponovnog svrstavanja u lager, i sl. Nikog imalo razumnijeg ne bi, u stvari, trebalo uvjeravati da je jedina prava alternativa svim gornjim računicama i račundžijama nastavak samoupravljanja i nesvrstanosti, tj. nastavljanje svega onog što nam jest, kako rekoh, svima zajedničko. 

Na ovom svim i svačim izbrazdanom tlu, bilo je, međutim, uvijek pomućenih pameti i nerazboritih zanosa koji su, na raznim stranama, imali odjeka i nalazili sljedbenike, “Politički razum” je u nas više iznimka negoli pravilo. Morat ćemo se, dakle, boriti za ono što smo tako teško i mukotrpno i, napokon, krvavo stekli, s titovskih pozicija zajedništva… 

Da bi takva borba mogla biti djelotvorna, potrebno je da sve pozicije ostanu čiste i čvrste, neuzdrmane ni dobi ni nesporazuma. Tu je pred Vama ponovo jedna situacija sudbonosnija i odlučnija nego što na prvi pogled izgleda. Da objasnim što mislim: zdravlje i snaga su Vas do sada dobro služili, a nadamo se da Vas neće onemogućiti da nas i ovaj put, usprkos neumitnosti godina i trajanju ljudskog vijeka, izvedete načistac. 

Nitko ne može osigurati trajnog Vašeg djela, u situaciji u kojoj jesmo, jače i potpunije negoli Vi sami. To je možda jedan od paradoksa naših prilika, ali je tako! Smatram da se, zbog toga, ne smije ništa propustiti što bi moglo biti presudno. I samo zato Vam pišem ove retke. 

Sjetite se Churchilla, De Gaulea, Maoa 

Da, napokon, pređem na ono što je najbitnije u samoj ovoj stvari. Da je sve skupa, kojom srećom (ako tu riječ “sreća” nešto znači), išlo lakše nego što je išlo i da nije iskrsavalo sve što je iskrsavalo, uvjeren sam da biste se Vi, unatoč čilosti i razboru s kojim nosite godine, najvjerojatnije već bili povukli i prepustili mlađima Vaše brojne dužnosti i goleme obaveze. O tome sam razmišljao i kao o našem, posebnom problemu, i kao općem problemu historijske ličnosti kakvu Vi predstavljate. 

U dijelu historije koji je za nama, pred sličnim alternativama našle su se i neke druge historijske figure našeg vremena: Churchill, Staljin, De Gaulle, Mao Ce-tung, svaki sa svojim općim i posebnim razlozima da još “ostane” ili da se pravovremeno “povuče”… 

Znam koliko u Vašem slučaju naši “posebni” i te koliko posebni, kada je riječ o povijestima kakve bijahu naše razlozi imaju više težine! Kada to kažem imam na umu da je dobro što se niste prije “povukli”, jer gotovo da ne vidim kako bismo se izvukli iz nekih situacija iz kojih ste nas upravo Vi izveli… 

Razmišljam, međutim, o tome kako i na kojim osnovama možemo najbolje osigurati budućnost ove zajednice kada više ne budemo mogli računati na Vaše inicijative, na Vašu političku razložnost… I dolazim do zaključka da bi za ovu zemlju, sa svim razlikama i protuslovljima njene prošlosti i sadašnjosti, bilo najbolje to da Vi sami, s povjerenjem koje uživate i ovlašćenjima koja ste dobili, osigurate svoju zamjenu. 

Po mome mišljenju koje u ovome pogledu, uvjeren sam, dijele mnogi predstavnici progresivne inteligencije, najprosvjećeniji umovi naših naroda bilo bi, dakle, dobro da u neposrednoj budućnosti Vi lično možete motriti i kontrolirati uvođenje struktura koje će ostati za Vama. 

Doživotni mandat – to ne zvuči dobro 

Ne da prestanete djelovati, druže Tito, jer je Vašoj naravi i konstituciji potrebna silna dinamika, koja Vas drži i obodruje, nego da napustite jednu za drugom funkcije kao takve te, s potrebnog rastojanja, a s nesmanjenim autoritetom, provjerite njihovo funkcioniranje… To bi, uvjeren sam, dalo čitavu Vašem djelu najdoličniji smisao i najdostojniji zaključak u historiji i pred historijom. 

To je od važnosti za opće historijsko značenje Vaše akcije, daleko više negoli obični odgovor na argumente svih onih koji, zbog ovog ili onog, insinuiranja o potrebi “za vlašću” ili želji za vladanjem “do zadnjeg časa” i sl. Naši narodi istinski žele, u to ne sumnjam, da Tito bude do kraja života na kormilu ove zemlje. Ali, dodat ću opet potpuno iskreno: formula o doživotnom mandatu, koja se često puta neoprezno ili nepromišljeno, a ponekad možda i s udvornošću, nameće, ne zvuči dobro! 

Susretoh toliko ljudi, i u zemlji i u inozemstvu (gdje, s obzirom na posao, često boravim), koji o Vašoj ličnosti i djelu imaju najviše mišljenje, a koji su me pitali ne bi li bilo bolje, i zbog demokratskih tradicija i zbog pouka Historije, pa naprosto i iz razloga biološke nepredvidljivosti, takvu formulu ublažiti, ako već ne izbjeći… Ovaj govor i prijedlog je ono najbitnije što sam imao na umu, pokušavajući ga projicirati i u našu posebnu stvarnost i u općenitost povijesti. 

Ljudi koji uobličavaju Historiju a Vi ste jedan od takvih, u najljepšem smislu riječi često ne vode računa o nekima naoko uzgrednim ili nevažnim stvarima koje kasnije sama Historija zna surovo preuveličavati: ponekad u njihovu korist, najčešće na štetu. A svaka “šteta” koja bi išla na račun Vašeg djela, otežala bi našu borbu za budućnost zajedništva kojem je ono Vaše historijsko djelo temelj i oslonac. 

Mnogi misle kao i ja 

Ja sam, druže Tito, osjećao i dužnost i potrebu da Vam napišem ove retke, uvjerivši se da mnogi pošteni članovi naše zajednice dijele ovu istu brigu i možda na srodni način vide rješenje koje je ovdje izneseno. Šaljem Vam usput posljednje izdanje svoje knjige “Razgovori s Krležom” (na kraju je moja biografija, koja će možda u nečem poduprijeti ovaj iskaz). 

S obzirom na naslov knjige, želim dodati da sam s drugom Krležom razgovarao o mnogočemu, ali o namjeri ovog pisma nikada: on bi me, najvjerojatnije, odvratio od toga, on koji mi je, priznat ću na kraju, toliko pomogao svojim djelovanjem i ličnim kontaktom da boljem razumijem i Vašu ličnost i djelo… 

P.S. Ovo sam kucam na mašini, kako umijem i kako mi misli dolaze, pa nije najurednije napisano. Tako spontano kucam i griješim kada pišem najdražim prijateljima, najboljim drugovima. Ovaj put drugu Titu… Primite moje srdačne pozdrave i želje da Vas i dalje služi dobro zdravlje. 

predrag matvejević 
utrine, maretićeva 4 
41020 zagreb 

Izvor: Slobodna Dalmacija

Slika: Fejsbuk stranica Predraga Matvejevića