ISTOSUDBINAŠI

Užasi koji se dese i prožive ostavljaju duboke ožiljke u živom biću. Postanu nerazdvojni prijatelji. Bivaju osuđeni jedni na druge. Na dugogodišnju i bespoštednu borbu. Sa manje-više predvidljivim konačnim rezultatom.

U prirodi čovjeka je da se bori. Ali kako da se bori sa svojim demonima koji dolaze čim se sklope oči? Nikad ne omanu. Uvijek navrate, u nedoba, nepristojno, bez kucanja.

Sve što je ružno treba što prije da se izbaci iz sjećanja. Pamtim samo sretne dane. Pjeva Gabi Novak. To govore i oni što nikad ništa nisu slično proživjeli. Kojekakvi stručnjaci za liječenje ljudskih duša. Kojima je najveća doživljena patnja kad im se zalomi ponedjeljak, ustanu na lijevu nogu, pa im se golub posere na novo odijelo.

Ogromna većina nesrećnika se laća oružja od kojeg, kao što kaže ona narodna, na kraju i plaća. Alkohol i šaka antidepresanata je samo privremeno rješenje koje daje osjećaj neke pobjede dok dejstvo traje. Sve su to Pirove pobjede. Čim maligani i tablete oslabe, eto aveta prošlosti. Jači nego ikad.

On je preživljeno proživljavao svaku noć. Zbog toga se plašio da zaspi. Jer čim bi utonuo u san našao bi se tamo. Galerija. Manja prostorija. Kupatilo. Naga djevojka. Nije znao kako da nazove poziciju u kojoj se našao. Zarobljenik ? Logoraš?

Godinama kasnije, na slobodi, protiv svojih demona borio se drugačije nego većina njegovih istosudbinaša. Ne jeftinom rakijom, Asentrom ili Cipraleksom. Nego pisanjem. Riječ po riječ. Svakom ispisanom stranicom nestajao je djelić njega. Tog nagomilanog užasa. Bivalo mu je lakše. Stajao bi na vagu svako malo i uvidjao da gubi na težini. Zar je moguće ? Do kraja romana smršao je 8 kila. Toliko je, ako je vjerovati brojevima, teška preživljena strahota.

Prvijenac umalo da osvoji jednu od najvećih književnih nagrada. Ali pobjeda je tu samo sporedna stvar. Nuspojava. Samim činom pisanja, on je već trijumfovao.

Bio je i prijem. Slikanje sa vladarima. Samopromocija. Vladara, ne pisca. Pala su tu, doduše kroz maglu i uvijeno, neka poluobećanja za posao. Na tome je i ostalo.

Da je kakav bivši sportist, borac u kavezu, ili spretni udarač lopte, naš’o bi se, izmislio ako treba, neki državni posao i za njega i za rodbinu. Već bi ga uhljebili. Neka topla kancelarija u koju ne bi ni ulazio, jer je on zadužio zemlju za života. U stvari, za kratkotrajne karijere. Ko da zaboravi sve one istorijsko-povijesne trenutke na koje se izlazilo sa ogrnutom zastavom uz taktove stare patriotske pjesme. Skladane dvije hiljade trinaeste. Ko da zaboravi sve izjave tih patriota što su ih davali podržavajući vlast pred izbore.

On nije ni član vladajuće stranke. A i ta knjiga što je napisao, ne blati, ne širi toliko traženu mržnju prema onima tamo. Nego osudjuje sve zločine u globalu, bez nacionalnog predznaka. Da je samo malo “hejta” nabacio, spomen’o narod, državu preko puta, sad bi se slikao uz vladajuću kliku, na svečanim tribinama, učestvujući u obilježavanju još jedne od mnogobrojnih mitoloških pobjeda u nizu. I mahao odozgora krezubom i gladnom narodu. Al’ nije, jebiga.

Zato radi tamo gdje radi, a njegovi školski drugovi, koji još uvijek po društvenim mrežama pišu nemože i gradžani, obavljaju važne funkcije u upravi grada.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s