TURBO FOLK

Danas ne trebaš imati ništa.

Osim telefona i interneta.

Sa ova dva prijatelja samo je nebo granica.

Može se sve.

Ali se često bira ono najgore.

Do boljeg se i plemenitijeg ne može dobaciti.

Nekritička upotreba tehnologije.

Najkraća definicija turbo-folka.

I kad se takva individua prihvati te tehnologije.

Pametnog telefona.

Kad bukvalno uzme stvar u svoje ruke.

Sve joj je dozvoljeno.

Sve prolazi nekažnjeno.

Kao u ratu.

Samo ovdje ne možeš ubiti čovjeka.

Fizički.

Ali mu, bez ikakvog valjanog razloga, možeš jebat’ mater.

Onako po balkanski.

Četničku.

Ustašku.

Balijsku.

Partizansku.

Jugonostalgičarsku.

Svejedno.

Širok je spektar i dijapazon.

Racionalno za tren prelazi u iracionalno.

Ovce se preko noći pretvaraju u vukove.

Na društvenim mrežama.

Ne u stvarnom životu.

Tamo u svojim stadima i dalje bleje.

Pogani prsti na gotovs čekaju znak da utipkaju novu gadost.

Da osude i presude istovremeno.

Dovoljan je jedan mig vodje.

Jedna riječ ili prosta rečenica.

Za nešto duže već nisu osposobljeni.

Danas svako može zvučati pametno.

K’o akademik.

Citirati najveće umove Svijeta.

Copy and paste.

Share.

Retweet.

Biraj po potrebi.

Andrića.

Krležu.

Mešu.

Pa ispod svih tih umnih riječi, nakuckaju i koju svoju.

Nemože.

Htjeo.

Idijot.

Ne ću.

Jedi te.

Seri te.

Jebi te.

Nekad su takvi sjedili u ćošku.

Pronalazili šutke i bespogovorno svoje mjesto.

Slušali i pokušavali da razumiju rečeno.

Otvarali kapiju kad drugi zavoze traktore.

Nosili vodu onima koji kose.

Svašta su, nesretni,  trpili u nedostatku znanja.

Bili ugroženi.

Neki od njih su, treba biti realan, i onomad uspijevali da doguraju daleko.

Da bi samo bili izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Primjer za nauk.

Danas ne možeš od njih do riječi.

Nepismeni poput njih ih slijepo slijede.

Konačno razumiju jezik i manire.

Progledali ljudi.

Prodisali punim plućima.

Pismeni rezignirano ćute.

Ne žele da navuku bijes gomile.

Samo im to još treba u životu.

Pa se vremenom priklanjaju istoj.

Sjede u ćošku.

Otvaraju kapije.

Nose vodu novopečenim koscima.

Predaja.

Doš’o je njihov vakat.

Ne Vorholovskih 15 minuta.

Ovi su zasjeli tu da traju.

Godinama.

Desetljećima.

Dok nas bude u ovom tamnom vilajetu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s