Hronika Naše Mladosti ( II )

Iako je prošlogodišnja turneja bila zvanično zadnja 1978. godine Josip Broz se (poput legende Tome Zdravkovića kojeg su menadžeri svake godine pred smrt nagovarali da pravi oproštajnu turneju) predomislio i poželio da još jednom za svog vakta, zavaljen u fotelju čuvenog ovalnog ofisa u Bijeloj kući, zapali jednu kubansku nakon ugodne večere priređene njemu u čast.

Tito bi, na opšte zaprepašćenje i zgražavanje dokonih domaćina, znao reći da se u vašingtonskom bijelom zdanju osjeća k’o svoj na svom aludirajući na činjenicu da je taj najvažniji objekat na svijetu sazidan od prekrasnog bračkog kamena.

Nema zvaničnih informacija ali pričalo se onomad u kuloarima da je jedared, popivši malo više čivasa, Tito sat vremena učio sirotog Kartera da pravilno izgovori riječ Pučišće, mjesto na otoku Braču odakle se vadio kamen za gradnju.

Nakon obilaska po AmeriKi, naš vrli predsjednik je odletio da posjeti englesku kraljicu i da je priupita za zdravlje junačko.

Tamo, na obali rijeke Temze, između partije pola i čaja u 5, Joža & Elizabeta ugovaraju privatnu posjetu budućeg kralja princa Čarlsa našoj domovini koja se i desila u oktobru te iste godine.

Tito, mangup kakav je bio, rekao je kraljici da će ljepuškastog princa priženiti kakvom jedrom partizankom, na šta je kraljica tiho na engleskom izustila misusovosveto.

Za to vrijeme djeca u Lamelama su se (nakon useljenja) pomalo upoznavala i dogovarala kako će zajedno u školu.

Osnovna škola, stara ruinirana zgrada na drugom kraju grada, se među narodom zvala Garnizon. Svako jutro bi se čeljad skupila ispred zgrada i onda lijepo prugom jedno 20 minuta laganog hoda do škole. Naravno da su pokušavali da cijeli put prehodaju po šinama i tu se, već u svom začetku, mogla primijetiti prirodna selekcija.

Oni spretniji hodači po šinama su obično bili inferiorniji u školskim klupama dok su ovi, koji nisu mogli prehodati ni pet metara, bili predodređeni za buduće nosioce radničkog samoupravljanja.

Od malena su čitali Politikin Zabavnik, zanimali se za naučna dostignuća, diskutovali o meteorima i mliječnom putu, da li se kaže oficijalno ili oficijelno, dok su ovi, cirkusanti i spretni šino-hodači, sanjali da voze FAP-ove kamione.

U podrumu škole bila je velika prostorija gdje se smještao ćumur koji se koristio zimi za grijanje učionica. Dole je bilo veoma mračno i malo se ko usuđivao da se duže zadržava na tom mjestu.

Pričalo se, ali nije do kraja utvrđeno, da je povremeno u pomrčini pod svjetlom baterijske lampe jedan (da li hrabar ili pomalo luckast) dječačić pokazivao ćunu znatiželjnim curicama koje su mu zauzvrat davale jednu žvaku u obliku cigarete koja se tih godina dobijala umjesto kusura.

Poznavajući duh u kojem se odrastalo tih godina malo je vjerovatno da se to ikad dogodilo pa se sve to može pripisati nečijoj bujnoj mašti.

Drugarice učiteljice koje su predavale od prvog do četvrtog razreda su bile najvažnije osobe u životu svakog učenika.

Obično su učiteljice bile starije drugarice, skoro pa kao naše bake samo nisu nosile marame i išle u crkvu i džamiju.

U Garnizonu nije bilo mladih učiteljica, mlade su radile po okolnim selima sa nadom da jedna od ovih starijih drugarica ode u penziju ili ne daj bože odapne, pa da se onda jedna od sretnica dokopa asfalta ili makar makadama i samim tim činom ostvari sve svoje snove.

Drugarice učiteljice su bile stroge kako je to i dolikovalo jednoj ozbiljnoj ustanovi poput škole.

Na njima je bilo teško breme da na pravi način odgoje buduće nosioce našeg društva a ne neki lumpenproletarijat kako su Marks i Engels od milja zvali skitnice, prosjake, sitne kriminalce i prostitutke.

Hvalile su odlične đake ali su one manje dobre, posebno takozvane tupamarose, nerijetko znale ispljuskati ili povući za zulufe. (Tupamarosi naravno nisu dobili nadimak po radikalnoj lijevo orijentisanoj organizaciji koje je djelovala u Urugvaju šezdesetih godina nego su se tako zvali đaci koji nisu pokazivali neki veći koeficijent inteligencije).

U školi su se morale znati dvije svetinje. U po noći kad te neko probudi morao si izdeklemovati: „Čiča čvorak čuva četu čavki čik čvorče čvrkni čavki čvor!“ pod jedan a pod dva ide: „Maše osa Siniši sa nosa, Siniša se smeo i na sijeno sjeo, smiješno Neši Siniši se smiješi“. Znanje ovih dviju pjesmica garantovalo je prolazak u viši rang.

Sav taj rad, drugarica učiteljica i nas đaka, odozgo je posmatrao On. Smješkao se i svojim nebesko plavim očima budno pazio da učiteljice ne pretjeraju u svojim disciplinsko-pedagoškim mjerama i da mi ne prepisujemo jedni od drugih.

Bilo kako bilo, mali piJoniri su ponajviše voljeli odmore između časova mada se to ni u snu nije smjelo priznati. Bio bi to znak slabosti karaktera i nepoštivanje truda prosvjetnih radnica. Na jednom od odmora bi se dijelila užina.

Svaki piJonir bi dobio šnitu kru’a namazanu jetrenom paštetom „Gavrilović“ ili pekmezom od šipka ili šljiva koji nam je redovno, poput švicarskog sata, regulisao varenje i pomagao u redovnom pražnjenju crijeva.

Petkom je bio praznik. Uz već uobičajenu namazanu šnitu hljeba, ovaj put takovačkim evrokremom, dobijali bi i kašasti ili bistri sok iz banjalučke „Bosanke“ a ponekad je, ako bi bilateralni odnosi bili posebno dobri sa Amerima, na meniju bila i pepsi kola.

Najveći trenutak (mal’ ne napisah na veliki petak) je bio dijeljenje kolača i najčešče je to bila tzv. piramida od ruma. Svako, ko je išao u Garnizon, će vam reći da se za života najeo raznih kolača i torti, bilo je tu i baklava i čupavaca i tulumbi i krempita i šampita, srnećih leđa, španskih i ostalih vjetrova ali nijedan nije mogao dobaciti do piramide. Ta piramida od ruma bila je obožavana više i od egipatskih i visočkih piramida zajedno.

Svaki đak je jeo istu hranu u školi kako to i dolikuje besklasnom društvu, isto su dobijali i sin direktora i kćerka čistačice. Međutim, povremeno su se i tu dešavale naizgled bezazlene socijalne devijacije.

Do škole je bila buregdžinica sa najboljim slaganim burekom sa sirom u gradu. ( Ovo burek sa sirom sam namjerno napisao da svi skorojevići koji ovo pročitaju dođu na svoje pa da prokomentarišu kako ne postoji burek sa sirom nego samo sirnica).

Znači, burek sa sirom je bio nešto najukusnije što se moglo zamisliti pa je stvorena krilatica da je on bio tako dobar da bi se mogao, da prostite, iz guzice u slast pojest’ sve sa masnim papirom u koji je bio umotan.

Svaki piJonir koji je na bilo koji način došao do nekih para spiskavao bi to na neprocjenjivi ugođaj žderanja slasne sirnice u školskom dvorištu.

Jednakost porodica zagarantovana ustavom u socijalističkom društvu došla je tako u iskušenje zbog jedne masne sirnice koja je tih godina prijetila da sruši fundament našeg društva – ravnopravnost.

Osnovana je komisija koja je nakon višemjesečnog praćenja, pravljenja tabela i grafikona, primijetila da neka djeca jedu sirnicu mnogo češće nego ostali.

Na sjednici komiteta se spominjao čuveni Efekat Leptira (gdje je jedna sirnica prijetila da potencijalno sruši državu suncetibogovo ) pa se predlagalo brzo i efikasno rješenje da se zatvori radnja pod parolom nema sirnice – nema problema.

Na kraju se ipak odustalo zbog bojazni da će takav čin odjeknuti u svijetu pa će Rojters baciti nepotrebnu mrlju na demokratsko društvo u kojem smo živjeli.

Još jedan nezapamćen incident tih dana se dogodio kad je jedna piJonirka izvadila iz torbe NPO (nepoznati plastični objekat) , povukla gornji dio i, gle čuda, odjednom se u njenoj ruci stvorila čaša u koju ona nasu malo soka pa sa slašću ispi.

Nakon toga ona sklopi čašu nazad i strpa u torbu. Kakav izum! Ravan točku majkutibožiju. Imala je Marina Abramović raznih performansa u svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri ali nijedan nije mogao ni do koljena ovom sa teleskopskom plastičnom čašom u učionici. I dan danas se ovaj nesvakidašnji igrokaz prepričava po Kanadama i Amerikama.

Dok se te davne 1978. godine Kent Klark, šmokljan sa naočalima, pretvarao u Supermena gdje god bi ugledao kakvu telefonsku govornicu dotle se na našim filmskim platnima Boško Buha, bogami, ništa nije pretvarao.

Ivan Kojundžić je , igrajući mladog bombaša, podjednako razarao nas omladinu svojim zaraznim osmijehom i švaBske bunkere svojim kragujevkama. Nema muškog djeteta iz zgrada koje nije htjelo biti bombaš i bacati bombe.

Crnomanjasta djeca su bila Boško a plavutani Sirogojno. Sve se to treniralo bacanjem kamenica na zamišljene bunkere dok su djevojčice pred ulazima u zgrade upletale male papiriće sa tajnim porukama u svoje kike glumeći mlade kurirke.

Dok se svijet te godine divio planetarnom ljepotanu Travolti i njegovoj pratilji Oliviji u filmu Briljantin, odrasli svijet u nas se, čekajući da Džontra sa dvije godine zakašnjenja dođe u lokalno kino Zora, divio našem domaćem ljepotanu Zdravki (i njegovoj pratilji Lokici) koji je, završavajući turneju Putujući Zemljotres, napunio dupke stadion JNA u Beogradu što je bio podvig (60 hiljada gledalaca) kojim se malo ko od njegovih muzičkih kolega mogao pohvaliti u svijetu.

Moka, Mirza, Kićo, Praja i Krešo i ostala raja su osvojili svjetsko u Manili. Tome se više niko nije ni čudio, postalo rutina.

Sve gore nabrojano (osim Boška Buhe) odvijalo se daleko od nas malih žitelja naselja Lamele. Mi smo obitavali u našem mikro kosmosu.

U sredini tog našeg naselja, umjesto bazena sa skakaonicom o kojem smo sanjali, još uvijek je bilo gradilište ogradjeno visokom drvenom ogradom. Tri preostale zgrade su se privodile kraju.

Gledajući neki dokumentarac u prijepodnevnom školskom programu kako neki afrički domoroci hvataju divlje životinje mi smo, u nedostatku dječijeg igrališta, odlučili da istom tehnikom pokušamo uloviti gradjevinare, neumorne neimare koji su svakog jutra dolazili na gradilište da grade stanove i pripadajuću infrastrukturu.

Kako je prostor oko gradilišta još bio pod pijeskom mi smo navečer ispred ulaza kopali rupe prečnika metar sa metar i još metar dubine, stavljali karton preko rupe i prekrivali taj karton pijeskom tako da se na kraju nije moglo ni naslutiti da se tu išta nalazi.

Ujutro bi se obavezno jedan od radnika upecao i pao u rupu psujući nam svu fameliju i skidajući Isssa s neba. Nakon dva tri dana padanja u rupe, radnici su se približavali svojim radnim mjestima oprezno poput preplašenih gazela (koje smo gledali u serijalu Opstanak) kako prilaze bari punoj krokodila. Neki su se noćima budili u goloj vodi sanjajući crne rupe uzduž i napoprijeko.

Ubrzo se sve to oko zgrada asfaltiralo pa je sezona kopanja rupa otišla zauvijek u istorijsku povijest.

Kasnije su se neki kopači rupa pred curicama hvalili kako su, kopajući rupe, nailazili na ljudske kosti ostavljene i zaboravljene prilikom izmještanja groblja, na šta su djevojčice vrištale i trčale u stanove da mami ispričaju tu nevjerovatnu vijest, dok bi ovi što su pričali grohotom se smijali i zagonetno namigivali okolo ostavljajući nas u nedoumici je li to bila istina ili samo laž da se poplaše malene Lamelčanke…

( Ispod ovog teksta imate fejsbuk dugme i pritiskom na njega možete podijeliti ovaj članak na svom fejsbuk zidu i propagirati ovu prekrasnu stranicu. Isto tako možete ostaviti komentar koji će za vijeke stoljeća ostati zabilježen na stranici. Hvala unaprijed. )

tekst takodjer objavljen u novinama Danas

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s