Hronika Naše Mladosti (I)

Dok je najveći sin svih naših naroda i narodnosti, poput današnjih Rolingstounsa, pravio svoju zadnju turneju po svijetu te 1977. godine, Zapad je (znajući da je „drug stari“ konačno opravdao svoj nadimak pa ostario) uveliko razmišljao i kovao planove kako što prije razbataliti njegovu državu poslije njega.

Iste te godine polovina od ukupno stopedesetinjak novih stanova u Bosanskom Brodu bili su spremni da pod svoja okrilja, među svoje tople zidove, prime sretne dobitnike koji su bili ubijeđeni, ni ne sanjajući o planovima Zapada iz prethodnog paragrafa, da kad jednom zakorače u svoja četer’ zida, da će ih napustiti samo kad ih se bude iznosilo u tabutima.

Oduševljenje novih stanara se nije moglo usporediti ni sa čim opisivim. Možda su jedino tako sretni bili kad su, zajedno sa našim zlatnim olimpijcima Ljubekom i Petkovićem godinu dana ranije u Montrealu, s ponosom pjevali „Hej, Slaveni“.

Bilo kako bilo danima po useljenju su se, u kasnim večernjim i ranim jutarnjim časovima, mogli čuti neartikulisani krici novih stanara.

Na momente je, treba biti iskren, sve to poprimalo atmosferu zoološkog vrta.

Do dana današnjeg je ostala dilema da li su krici bili prouzrokovani produženim lumpovanjem zbog dobijenog državnog stana ili je ta radost bila podupirata neobuzdovanim ljubavnim snošajima bračnih drugova.

Vrištalo se i bubalo tih dana sve u 16. Socijalizam u svom punom behutu. Devet mjeseci kasnije nije se moglo živjeti od, ovaj put, kmečanja novorođenih pionirčića.

Pelene su se sušile na svakom drugom ili trećem balkonu. Bjelilo se ko na Hajdukovom sjeveru.

Lamele su za tako mali grad djelovale impozantno.

Ljudi, nenavikli na nešto ovakvih dimenzija, zastajali su, podizali pogled visoko pa brojali ozgor ka dole, pa onda odozdola prema gore, sve ne vjerujući da je stvarno natakareno osam stanova jedan na drugi i to tako stoji a ne lila se.

Ko kula babilonska bože me oprosti!

Da su kojim slučajem gradom nabasali neki japanski turisti, sigurno bi zastali da se slikaju kraj monumenta, čuda jugoslovenske arhitekture, koje je usamljeno strčalo ko kako siroče, ko Tkačenko pod našim koševima, ko snjeguljica među svojim patuljcima ko… ma skontali ste već.

Pa čovjek-pauk da se popeo na lamele mogo je samo skočit s jedne na drugu… pa onda s te druge na ovu prvu gdje je maloprije bio. Pa on bi, jebo ga pauk, umro od dosade.

Pet zgrada sa osam katova mogle su primiti stanovnika ko jedno osrednje selo sa domom kulture i zadrugom pride. Stoga se i moglo sa sigurnošću reći da su Lamele bile najveće selo u gradu.

U početku su neboderi bili zamišljeni da se grade kao kaskade (stepenice) pa bi se krenulo od četvrtog sprata pa bi idući bio peti, pa šesti, sedmi i na kraju osmi.

Međutim, od toga se odustalo pošto je neki lokalni Mikelanđelo lucidno primjetio: „Drugovi, mante se estetike, puni zrak stanovima, maksimiziraj!!!“

Prvobitni plan je bio da bude šest zgrada i nadalo se da će vlasnik kuće pored groblja koji je trebao, uz pozamašnu kompenzaciju, iseliti i pristati na to, ali dogovora nije bilo pa je tako lamela C1, koja je trebala biti na mjestu gdje je današnje igralište, zauvijek ostala samo na hartiji papira.

Starosjedioce koji su bili pod zemljom na mjestu gdje su nikle zgrade niko ništa nije pitao.

Cijelo groblje je iseljeno da bi na njegovo mjesto došlo nešto što će biti detaljnije opisano u idućim redovima.

Odrastanje na mjestu gdje se nekad sahranjivalo ostaviće trajne posljedice na psihu lamelčanske djece, što se moglo iz daleka vidjeti i osjetiti. Bilo je tu materijala i za samog Frojda.

Ali o tom potom.

Za kraj ovog uvoda ostavljamo najbolje.

Poznato je da na svijetu postoji sedam svjetskih čuda. U Bosanskom Brodu je izgradnjom semafora nastalo i (lokalno) osmo svjetsko čudo a nije se dugo čekalo ni na deveto.

Naime, lamele su u svakoj zgradi imale LIFT. Dok je po cijelom svijetu te 1977. godine film „Rat zvijezda“ punio kina, stanovnici našeg malog grada punili su lamelčanske liftove. Ljudi moji, koje je to čudo bilo.

Sva ona ludila, ringišpili, zid smrti, tepsija i ostale hrke sa derventskog vašara su bile ništa za vožnju liftom. Cijeli grad nahrlio da se malo provože.

To je išlo dotle da pravi stanari nisu mogli doći na red da se odvezu do svojih stanova.

Na kućnim savjetima čak je bilo i prijedloga da se krene sa naplatom karata širokim narodnim masama s ciljem da se sva ta gužva obuzda. (Na momente je sve to podsjećalo na koncert Dugmeta kod Hajdučke česme koji se održao te godine tu negdje oko Gospojine).

Razmišljalo se i o kondukterima koji bi provjeravali ko je za lifta a ko nije. Pa roditelji su morali djecu rođenu voditi za nagradu da se malo vozaju liftom kad dobiju peticu u školi.

Bilo se razmišljalo i da se uvedu i ekskurzije pa da djeca sa cijele opštine dođu da se upoznaju sa ovim posljednjim tehnološkim izumom.

Neko je od lamelčana, uplašen za sudbinu lifta, napisao na zidu parolu po uzoru na slavne dane revolucije koja glasi: “ Život damo – Lift nedamo“.

Neko je iduće večeri dopiso: „Je… te nepismena.“ Pojava lifta je zauvijek ubilježena i u antologiju primenjene umjetnosti grada gdje je čuveni brodski pjesnik spjevao svoj poznati stih prvenstveno inspirisan liftom a koji glasi: “ Prvi sprat, drugi sprat, treći sprat, e tu stanuje moj brat!“

( Ispod ovog teksta imate fejsbuk dugme i pritiskom na njega možete podijeliti ovaj članak na svom fejsbuk zidu i propagirati ovu prekrasnu stranicu. Isto tako možete ostaviti komentar koji će za vijeke stoljeća ostati zabilježen na stranici. Hvala unaprijed. )

tekst takodjer objavljen u novinama Danas

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s